Kula Lotrščak

Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. svojom znamenitom Zlatnom bulom iz 1242. godine odužio se Gradecu za pruženo gostoprimstvo i sklonište pri bijegu pred Tatarima. Time ga je proglasio slobodnim kraljevskim gradom, no ujedno i obavezao građane da svoj grad opašu zidinama i kulama. Utvrde su građene dvadeset godina i dovršene 1266. Tada je nastala i Kula Lotrščak čija je uloga bila obraniti južni ulaz u grad – nekadašnja mala vrata Dverce koja su srušena 1812. godine prilikom uređenja južne promenade ili današnjeg Strossmayerovog šetališta.

Kula je nazvana prema zvonu, campana latrunculorum - zvono lopova, koje je zvonilo uvečer prije zatvaranja gradskih vrata. Njezin izgled u srednjemu vijeku nije nam posve poznat. Prema nekim starim crtežima čini se da je imala samo dva kata s po dva prozora na svakom katu i četverolisnim krovom. Ulaz u prizemlje bio je na sjeveru i imala je stepenice koje su izvana vodile na prvi kat.

Potkraj 16. stoljeća turska opasnost po grad napokon jenjava i kula gubi svoju prvotno obrambenu namjenu.

Tijekom stoljeća novi korisnici i nove namjene mijenjaju njezin izgled. Najznačajnije promjene datiraju iz 1857. godine. To je vrijeme romantičkog vala restauriranja srednjovjekovnih građevina pa je i Kula dozidana za dva kata, a na krovu je podignut poligonalni drveni vatrodojavni tornjić.

Na zanimljiv način riješena je i komunikacija između katova, koje prvotno nije bilo: na sjevernoj strani prigrađeno je zavojito stepenište i to jednom polovinom unutar zgrade, a drugom izvan nje. Kula je građena od nepravilnog kamenja, a debljina njezinih zidova iznosi 195 cm. U prizemlju se sačuvao široki križni svod. Četvrti kat građen je opekom, a zidovi su mu znatno tanji.

Za povijest Kule Lotrščak zanimljivo je da ju je grad u nestašici novaca za popravljanje i uzdržavanje davao u zakup građanima uz obvezu da je oni održavaju, a u slučaju neprijateljskog napada vrate gradu za obranu.